Povećanje dojki implantatima u žena vrlo je česta estetska operacija, tako da je augmentacija dojki u SAD najčešća estetska operacija nakon liposukcije. Po američkoj statistici 750 000 žena se u SAD godišnje podvrgne povećanju dojki. Naravno, najveći broj augmentacija učini se u dobi između 19-35 godina (50%); u dobi između 36 i 50 godina učini se 42% augmentacija, dok se daljnji 8% ugmentacija učini u dobi iznad 51 godine starosti, uglavnom iz rekonstrukcijskih (onkološka kirurgija) razloga.

Moguće je povećanje dojki učiniti u istom operacijskom zahvatu s npr. liposukcijom ili operacijom visećeg trbuha (tzv. abdominoplastikom), ili pak nekon drugom estetskom operacijom. Vlastitim tkivom dojke moguće je učiniti podizanje dojki; naziv takvog zahvata je „autoaugmenacija“. Kombinacijom implantata i „repozicioniranjem“ vlastitog tkiva dojke moguće je učiniti i tako zvanu augmentomastopeksiju. Takva vrsta zahvata zahtijeva značajno iskustvo vrsnog plastičnog kirurga.

Zadnjih 10 godina u velikom je porastu broj augmentacija dojki u žena koje su operirale karcinom dojke, dakle, dojka može biti rekonstruirana implantatom po učinjenoj onkokirurškoj operaciji (primarno i sekundarno). Sve više žena prije same operacije karcinoma dojke traži rekonstrukciju dojke vlastitim tkivom u kombinaciji s implantatom ili bez, tako da postoje implantati koji se i inače upotrebljavaju za povećanje dojki, ali i implantati koji su na bazi ekspandera, ili ekspandera-implantata. Takvi su implantati idealni za žene kod kojih je nažalost dojka trebala bila amputirana (ablacija dojke/mastektomija) zbog osnovne bolesti (karcinom), tako da taj ekspander-implantat ima ulogu proširivanja kože na mjestu učinjene ablacije. Ekspander-implantat se sastoji od silikonskog dijela i dijela koji se puni fiziološkom otopinom i ima oblik ispuhanog balona. Kod žena s prirođenom asimetrijom također je moguće suprotnu dojku augmentirati-rekonstruirati.

Svaki implantat bez obzira da li se dojka augmentira iz estetskih ili rekonstrukcijskih razloga treba biti maksimalno prirodan, što znači po konzistenciji (mekoći) i obliku mora odgovarati  željenom ili postojećem obliku, odnosno konzistenciji operirane dojke. Svaki implantat mora biti biokompatibilan ali i „transparentan“ za buduće ultrazvučne i/ili mamografske/MR kontrole ako su potrebne.

Prva augmentacija dojki učinjena je 1963. godine, tako da su u cilju maksimalne sigurnosti, biokompatibilnosti, materijali od kojih se implantati izrađuju sve savršeniji. Danas, na tržištu postoje implantati tako zvane šeste generacije gdje je mogućnost «curenja» silikona (tzv. «kohezivni gel») iz specijalne ovojnice smanjena na minimum. Uz postupak augmentacije, u istom aktu, moguće je dodatno dojku augmentirati i vlastitim masnim tkivom („lipotransfer/hibridna op.“).

U slučaju potrebe za ugradnjom ekspandera (onkološke bolesnice) potrebno je takve implantate redovito puniti fiziološkom otopinom preko posebne valvule koja je tvornički integrirana u implantat ili posebnog katetera i valvule ispod kože operirane regije. Punjenje fiziološkom otopinom traje dok operirana dojka ne dobije željeni volumen i oblik. Proces punjenja može trajati i do dva mjeseca (jedno ambulantno punjenje tjedno; nije potrebna lokalna anestezija) ovisno o volumenu ekspandera ili ekspandera-implantata. Po zavšetku «punjenja» ekspander-implantat ostaje na mjestu ugradnje, dok se ekspander u istom operacijskom zahvatu izvadi i zamijeni s definitivnim implantatom.

Općenito se implantati mogu podijeliti obzirom na „tip punjenja“, na implantate punjene fiziološkom otopinom ili silikonskim gelom. Obzirom na strukturu ovojnice implantati se dijele na glatke i tako zvane teksturirane (hrapave), a obzirom na oblik, implantati mogu biti okrugli i anatomski. Dojka se može augmentirati rezom oko bradavice (periareolarno), rezom ispod dojke (inframamarno), te rezom u pazuhu (transaksilarno) koji se u zadnje vrijeme sve rijeđe izvodi. Augmentaciju dojki moguće je učiniti i preko pupka što se radi izuzetno rijetko. Slična se vrsta augmentacije izvodi u sklopu abdominoplastike.

Implantat se može postaviti ispod žlijezdanog tkiva (subglandularno), odnosno ispod fascije (subfascijalno), te ispod mišića (subpektoralno) ili kombinacijom ovih tehnika («dual-plane»). U slučaju rekonstrukcije dojke nakon onkološke operacije implantat ili ekspander-implantat se postavlja preko postojećih rezova na operiranoj dojci ili koži prsnog koša.

Za odabir implantata vrlo je bitno izmjeriti bazu i visinu dojke, orijentirati se o konzistenciji i kvaliteti kože dojke, kao i količini i kvaliteti žlijezdanoga tkiva postojeće dojke kao i o promjeru areole-bradavice kompleksa. Prema gore navedenome, ali i želji bolesnice, određuje se oblik, vrsta, volumen i projekcija implantata. Poslije operacije pacijentica nosi poseban grudnjak koji omogućuje da dojka zadrži željeni oblik dojke i poziciju implantata (nošenje grudnjaka – cca 6-8 tjedana).

Kao i svaka druga kirurgija i ova vrsta kirurgije nije pošteđena eventualnih komplikacija. Hematom operirane dojke ili infekcija, te zbog toga gubitak implantatana na sreću vrlo su rijetke komplikacije. Od češćih, ali prolaznih komplikacija, važno je spomenuti poremećaj osjeta bradavice koji može trajati nekoliko mjeseci. Neželjena je komplikacija i tzv. kapsularna kontraktura (ožiljno skvrčavanje) i posljedična promjena položaja implantata. Učestalost iste, ovisi o kirurškoj tehnici, izboru implantata ali i postojećem «biološkom materijalu» dotične dojke, dnosno pacijentice. Ožiljci nakon operacije često su estetski vrlo prihvatljivi. U novije vrijeme potrebno je spomenuti i ALCL („BIA – Anaplastic large cell lymphoma“) koji se može pojaviti i nakon nekoliko godina od augmentacije, te je po literaturi vezan za implantat., zbog čega neki implantati nisu više dostupni na tržištu.

Rekonstrukciju dojke uporabom implantata, bez obzira da li se radi iz estetskih (klasična augmentacija)  ili rekonstrukcijskih razloga (onkološke pacijentice) mora biti izvedena od strane uredno licenciranog i iskusnog specijaliste plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije.