Ulkus uzrokovan pritiskom ili dekubitus je područje lokalizirane nekroze tkiva nastalo kao posljedica nekontroliranog pritiska na koštanu prominenciju tijela zbog imobilizacije, trenja, hipestezije/anestezije dijela tijela, te vrlo često inkontinecije bolesnika.

Dekubitus (decumbere lat.) znači ležati. U domaćoj literaturi uvriježen je naziv ulkus decubitalis ili dekubitalni vrijed, odnosno, ulkus uzrokovan pritiskom. Incidencija dekubitusa je različita i kreće se od 1,4-36,4% (gr.I-II) kod akutnih incidenata u traumatologiji (15%), neurologiji (27%), te kardiovaskularnoj patologiji (41%). Dekubitus često susrećemo kao kasnu komplikaciju kronične patologije koja je karakterizirana dugotrajnom a ponekad i doživotnom nepokretnosti (paraplegija, terraplegija). U tom slučaju incidencija se penje i do 50% (gr. II-IV). Veliki udio bolesnika s dekubitusom je u staroj dobnoj populaciji (63% bolesnika stariji od 70 god.) s prevalencijom distribucije dekubitusa u području zdjelice (75%), odnosno ispod umbilikusa (96%). Najčešća lokalizacija dekubitalnog ulkusa su sakrum, kukovi, te sjedne kvrge.

U liječenju dekubitusa izuzetno je važno poznavanje patogeneze nastajanja dekubitusa. Još su Charcot 1879. i Leyden 1874. ukazivali na osnovni patogenetski čimbenik u nastajanju dekubitusa a to je nekontrolirani vanjski pritisak na eksponirani dio tijela (kost) što dovodi do ishemije tkiva, odnosno do nekroze i pojave ulceracije-dekubitusa.1  Ako je vanjski pritisak veći od 32 mm Hg (normalni kapilarni tlak je 12-32 mm Hg) dolazi do bloka kapilarne perfuzije tkiva što rezultira ishemijom, odnosno nekrozom.1-5 Vrijeme izloženosti pritisku slijedeći je važan čimbenik u nastajanju dekubitusa. Priležeća muskulatura osjetljivija je na ishemiju nego koža, što i objašnjava specifični konusni oblik nekroze. Distribucija pritiska ovisi o položaju u kojem bolesnik boravi duže vrijeme, tako će najznačajnija distribucija pritiska biti u području sakruma, peta, skapularnih regija i glave ako bolesnik leži na leđima, odnosno, u području patela i sternuma ako leži na trbuhu. Distribucija sila značajno se mijenja ako bolesnik sjedi, tako da su najeksponiraniji dijelovi tijela upravo sjedne kvrge. Ishemično tkivo vrlo je dobra podloga za razvoj infekcije što dodatno propagira nekrozu. Denervirana koža (denervacija/vazodilatacija/medijatori upale) vrlo je sklona edemu, a ako postoji i trenje na takvu kožu uz malnutriciju i inkontineciju (vlažni medij)bolesnika, zadovoljeni su svi etiološki faktori dekubitusa.

Prema dubini dekubitalni ulkus se može podijeliti u 4 stupnja:

• Stupanj  I (crvenilo kože duže od 1 sat nakon prestanka djelovanja pritiska)
• Stupanj  II  (bule/ulceracije)
• Stupanj III (destrukcija dubljih slojeva/eksponiran mišić)
• Stupanj IV (eksponirana/destruirana kost)

Kod dekubitusa 3. i 4. stupnja prisutna je infekcija koje su uglavnom izazvane s dvije i više vrsta bakterija. Najčešće izolirane bakterije su: Staph. aureus, Escherichia coli, Pseudomonas aeruginosa, Acinetobacter i Proteus.

Nakon verifikacije dubine ulkusa potrebno je uzeti egzaktnu anamnezu (mehanizam ozljede, operacije, vrijeme od ozljede do pojave dekubitusa), te po potrebi učiniti i RTG (event. scintigrafija, CT, NMR) zahvaćene kosti. Vrlo je važno pri hospitalizaciji uzeti bris (antibiogram), te učiniti foto-dokumentaciju (objektivizacija lokalizacije, dubine i veličine dekubitusa).  Potom je potrebno orijentirati se o uhranjenosti bolesnika, te eventualnoj inkontineciji. KKS (E/Htc/Hb) i biokemija (urea, kreatini, GUK, albumini, bjelančevine, elektroliti) također su vrlo važni parametri koji određuju oblik i stupanj buduće suportivne terapije.

Za radikalno kirurško liječenje dekubitusa potrebno je dostatno vrijeme, odgovarajuća rasvjeta i namještaj bolesnika na operacijskom stolu, te odgovarajući instrumentarij (skalpeli, pincete, set za koagulaciju, dlijeta, šavi) i dobro educirana kirurška ekipa koja se sastoji od operatera i barem jednog asistenta kao i instrumentarke. Debridement (kirurški postupak odstranjenja nekrotičnog tkiva) započinje markacijom nekroze metilenskim plavilom; potom slijedi ekscizija plavilom markiranog tkiva. Ostektomija (uklanjanje osteitisom zahvaćenih dijelova kosti, ravnanje eksponiranih dijelova kosti)ne bi smjela biti preopsežna zbog pojačanog krvarenja, te posljedičnog skeletnog instabiliteta. U rekonstrukciji defekta trebalo bi dati prednost mišićnim i mišićnokutanim režnjevima naravno zavisno o veličini i dubini defekta, te posebno lokalizaciji i eventualnim ožiljcima prijašnjih operacija. Izolirano pokrivanje defekta slobodnim kožnim transplantatom se ne preporuča. Prednosti mišićnokutanih režnjava sastoje se u odličnoj prokrvljenosti mišića što u većem dijelu garantira kontrolu infekcije i ispunjavanje defekta po učinjenoj nekrektomiji. 

Kod rekonstrukcije dekubitusa na sakralnoj regiji najbolji rekonstrukcijski rezultati postižu se kliznim režnjevima. Kod rekonstrukcije dekubitusa u području ishijadičnih regije potrebno je posebnu pozornost dati egzaktnoj procjeni osteomijelitisa sjednih kvrga, odnosno učiniti odgovarajuću ostektomiju istih dlijetom. Vrlo dobri rekonstrukcijski rezultati postignuti su uporabom mišićnih režnjeva semimembranosusa i /ili semitendinosusa koji se mobiliziraju u defekt. Ostatni dio eksponiranog mišića pokrije se slobodnim kožnim transplantatom uz vrlo dobar funkcionalni rezultat, unatoč postoperacijskoj ekspoziciji prilikom sjedenja u kolicima. Dobri postoperacijski rezultati postižu se i uporabom velikih kliznih kožnih režnjeva koji se mobiliziraju sa dorzomedijalne strane natkoljenice. Najčešći režanj za rekonstrukciju dekubitalnih ulkusa u području trohanterne regije je transpozicijski režanj fasciae latae.

Konzervativno liječenje je suportivni dio kirurškog liječenja. Vrlo je bitni smještaj bolesnika u krevetu zbog redistribucije pritiska (jastuci, specijalni ležaj, mijenjanje položaja bolesnika). Vrlo je bitno redovito mijenjati položaj bolesnika u krevetu nakon operacije (rasterećenje samog režnja). Kontrola infekcije (antibiogram; rana, urin, pluća, osteomyelitis), kao i prehrana bogata bjelančevinama i vitaminima izuzetno su važni prije i poslije same operacije. Da bi uspjeh kirurškog liječenja bio maksimalan prije same operacije potrebno je ranu «kondicionirati». U obzir dolazi priprema ulkusa koja se sastoji u jednoj ili više nekrektomiji, primjeni terapije negativnim tlakom, previjanju modernim oblogma, te ciljana antibiotska terapija prema prethodno uzetom brisu. Primjena hidrokoloidnih obloga značajno poboljšava cijeljenje rane u usporedbi sa standardnim prevojnim materijalom (vazelinska gaza).Uporaba prehrambenih suplemenata s bjelančevinama i amino-kiselinama, visokih doza vitamina C 3g/dan  kroz nekoliko dana poboljšavanju cijeljenje dekubitusa. Aplikacija PRP ( Platelet Rich Plasma) sa matičnim stanicama i hijaluronskom kiselinom te primjena elektromagnetske terapije, terapije negativnim tlakom, terapije laserom može pospješiti cijeljenje dekubitusa.

Za maksimalan uspjeh liječenja dekubitusa vrlo je važan multidisciplinaran pristup, što znači da je u liječenje uključen kirurg (opći, plastični), internist (kardiolog, pulmolog, endokrinolog), urolog, neurolog, psihijatar i fizijatar s posebnim naglaskom na fizioterapeuta i medicinsku setru. Postoperacijska promjena ponašanja bolesnika («change behavior»), edukacija i prevencija nastajanja novog dekubitusa (njega, antidekubitalni jastuci, prehrana) osnovni su postulati prevencije recidiva.

Obzirom na kompleksnost samog zahvata i potrebite postoperacijske njege, takvu vrstu operacijskih zahvata moguće je izvesti isključivo u bolničkim uvjetima.